Obrisi Riječima
( Tebe ne priječi ništa da odvratiš pogled)
Tebe ne priječi ništa da odvratiš pogled
noć je dovoljno nevina da kreneš put Odustalih
tebe čeka bezbroj replika jednog te istog uzdržanja
gdje zaista nema ludila da ti proždre tlo pod nogama
Prepusti ponore nama jer ovdje smo rođeni
i umrijet ćemo izborani možda besciljnim pitanjima
pa premda nebo ne uzvraća žar naših pogleda
tim smo sigurniji u veličinu našeg zadatka
i težinu kocke kojoj povjerismo živote
Prepusti sramotu nama jer ona je naš ponos
i tebe ništa ne vezuje da propadneš s nama:
ta čemu bi i prokockao svoje najbliže
za udaljen privid što možda je tek varka
mutna nepraktična slutnja i suviše žedna Krvi
Jer jednom i samo možda zaori pijanka iz utrobe noći
jednom i samo možda slave luđaci ogrezli u boci
samo jednom se prezire sigurnost
samo jednom prozire budnost
i samo možda jednom požališ
što nisi bio voljan
čak
i umrijeti
Sreća I
I dok čemeran umirem po neugodnim krevetima
neželjeno gutan u raljama podova
grčevito grizem stolice
moja smrt je nivelacija
Okusio sam sreću svijeta
šećer toliko nezdrav i bljutav:
plakao bih utopljen u tim osmijesima
vrisnuo u vrtovima ugoda
ubio se postavši sretan
i nalik na vas
Stoga bježim sa ordenima svojim
i luđačkom košuljom koja steže
sve jače kako odmičem
sa osmijehom na licu:
SAMO LUĐACI SE LIJEČE OD LUDILA
Sreća II
Ima li luđaka sretnih poput nas
koji pijemo polažući život na pladnju
pred vrata ponora
da potvrdimo život?
Mi koji volimo kob
mi sretnici istinske patnje
rušioci temelja
kada se najviše uzdižemo
želeći još jedan pad
da ne umremo od dosade.
Sreća III
Mi odbačeni od odbačenih spoznali smo zakon
preuzimamo usud kao zastavu kao zakletvu
naš korak je nemir, mi moramo ići
nemamo oslonca već žudnju ideala
Tek znatiželjne ruke padaju preslabe da nas podnesu
jer prezreli smo rezervu kao slabost:
u maglovitim očima ne sjaju naše boje
i sve je varka
čak ni trunke istinskog ludila
Evo našeg:
sreća patnje
***
Sve oko mene je laž
Druželjublje mjesto prijateljstva
Koristoljublje mjesto ljubavi
Vjere bez uvjerenja
Hladnoća loše tinte
a nigdje krvi...
Sve oko mene je laž
Sve lagano ubija
Konačan sud moj je sud
Posljednji nož
moj je nož
Idealizam gitare
(Alenu)
Harmonijom dok stvaram krila
lepezom koloričnih skala
ptice neka lete.
Gledaj ih slobodne-
one se vinu
iz tmine groba moga
u slobodnu visinu!
Pa zar ne bih bio upravo manijak
grleći djecu svoju
sa mnom da mriju?
Klaustrofobija velegrada
Dok prazni ljudi šeću svoje pse
Uzdrhtavam u vrisak pod bešćutnim koracima-
Stihija krovova u crnom kao korota
Olovnih sjena bezumnih osmjeha
Nadagnuta nada me kao smrtna presuda--
Dok prazni ljudi grle svoje pse
Pritisnut među zgrade ulice beskrajne ulice besciljne-
Deru me fasade grčim se od bola-
Avetinjski prostor rastvara me kandžama
Pod demonskim tim zgradama što šapuću kletve-
Okružen jatom sasušenih golubova gradskih
U pogledu njihovu ištem brata svoga
I tek trunku srca ištem iskonskog i sebi nalik-
A oni umirući lete
I bježe, i bježe…
Dok isprazni ljudi nose svoje pse
Golubove preklinjem za trunku naklonosti-
Drhtav grlim golubove drhtave i prestrašene tražeći spas
A onu umiru, umiru-
Tek presahla trupla ostaju i perje nošeno vjetrom
I već ih izjedaju štakori-
Da zaplačem ubio bih se suzama
Pa pjevam melodiju u glavi
Vrištim zadnji spas u pulsaru njedara
Silujem posljednju iskru kaosa—
Dok ljudi snube svoje pse
Razbacuju me fobije ja padam ja sam prepušten-
S bilom kao čekićem pucam po šavovima napušten
Nalik na ranjenu pticu u lovištu bezumnih lovaca
Nalik na dijete izgubljeno pod ubitačnim šarenilom lunaparka
Pod nebom što je progutalo nebo—
A ljudi ljube svoja pseta
Mene ne ljubi nitko ja sam izgubljen-
Moj dom je prošlost prije mog rođenja
I ne znam kako, kamo da se vratim-
Dok ljudi ližu svoja pseta
Poput zgrčenog leša pružam ruku Ničemu-
Pružam ruku bez mesa ispadaju mi oči
Razjapljena mi čeljust visi o mesu što ga proždiru mravi
Pružam ruku Ničemu, toliko sam iskren sam prema sebi-
I neka me preuzmu crvi dok naiđu
U jami gdje sam zakopao svoje kosti-
U jami gdje sam kopao jer nisam bio glumac:
Pa zar da želim publiku- da plješće na znak?
Da poput klauna prosjačim za licemjeran osmjeh?
Nikada-
Pružam ruku Ničemu i znam da nema spasa
Dok ljudi opće svoja pseta
Sa onim glupim licima zatvorenim u staklena zvona
Nasmješeni poput robota u zabludi programa
U vodi farizejstva gdje ja nisam htio
Već okrenut prema obzoru
Sudbonosne vatre dozivao nadao se preklinjao
Presretan u svakome padu sa najviše visine
Nedokučiv u svakome uzletu-
Pa neka vrata pakla što se otvaraju sada-
Neka otvore se što šire da uđem
U te vatre što streme da me izgore
Dok ljudi opće svoja pseta
Izgaram u kriku svojih očiju
Dok ljudi postaju svoja pseta
Buncam u mraku praznih ulica kao shizofrenik
A ljudi su psi dok opće pse
Ja umirem-
Tek ja sam živ.
Blagodat vina
U sobi otežaloj od tame čije biće ranjavahu slabašni treptaji voštanice, sjedili smo gorčinom seljačkog vina opijeni ja i jedan moj znanac. Naša lica izgubljena u magluštinama duhanskog dima učas postadoše teatar sjenama stvari, čije vitke siluete vijahu svoja tijela u plesu mudrosti i opoja. In vino veritas geslo je ljudi mudrih, te smo i mi našom filozofijom šutke kročili putovima u nepoznato, prema istini za koju je još i Nietzsche ustvrdio da se nalazi s onu stranu sveg dobra i zla; prema istini ružnoj i opakoj, kraljici cinizma i ironije.
A moj tihi sugovornik, taj zakleti podanik sveg lijepog i uzvišenog, na ponos moje točnosti predviđanja napokon osjeti Dioniza, za kojeg sam znao da će doći. I zadnji šapat one neznatne ljepote sakrivene u kutovima sobe u tom se času skrši i propadne, pa riječ mog prijatelja oslobođena okova dobrote započne priču divnu za moje uho žedno istine ružne. A kakva bi, uzgred budi rečeno, istina i mogla biti, pogotovu kada se pogleda vrijeme u kojem živimo mi današnji, pozni ljudi?
Priča mi o poznanstvu koje je imao sa nekom ženom, koju je upoznao jednog jutra dok se bio uputio po boje za svoje keramičke figurice. Bijaše sretan što se mukotrpan i tankoćutan umjetnički posao približavao svome kraju; tjedni neispavanih noći i stvaralačkog ludila obećavahu mu dobar urod, konačan izraz i oličenje ideala kojima stremi njegov san. Sretan prolazivši ulicom zapazi on malu pogrbljenu ženicu što mu prilaziše u susret. Stežući u koščatoj ruci tananu plastičnu vrećicu ispunjenu nečim crvenkastim nalik na žele, ta je ženica nešto sebi mrmljala u bradu, a kako je i ona njega zapazila u istom se zagleda u njegove cipele. Htjednuvši toj spodobi dati nešto novaca posegne moj prijatelj rukom u džep- i baš kad joj htjedne pružiti kovanice, kao da je đavo razbijao dosadu toga jutra, žena okrzne svojim prtljagom ruku sa milodarom, dok neugledna gomila masne krvi i ljigavih iznutrica prospe se stazom. Ženica zadrhti i brizne u plač, te tako svali kamen krivnje u dušu umjetnika. Pozove ju stoga k sebi, nahranit će je, pomisli, kakva bi samo moralna nakaza bio da ostavi ovo jadno božje stvorenje, čiji objed njegovom osobnom krivnjom sad biva upropašten. Nikada nije suvišno učiniti lijepo i dobro djelo, ali sad biva izričito nužno.
Odveo je stoga siroticu u svoj stan gdje je nahrani. Pikantno meso i svježi hljeb koji joj je ponudio ova lakomo proguta u tren oka. Kako se nahrani i ispusti plinove, opazi ona na policama male caklene kerubine od najdelikatnijeg porculana, te mu stane govoriti kako, unatoč svom siromaštvu i bijedi u kojoj živi, njena umjetnička strana sjaji u dubini njene osjetljive duše, kako je unatoč životnim nedaćama ljubiteljica umjetnosti, i kako njen život opstoji isključivo zahvaljujući umjetničkom doživljaju lijepog i uzvišenog, kojim opravdava njegovu ružnoću i nakaznost. Nato mu pruživši svoju blijedu slabašnu ručicu zamoli da joj pokloni jednu figuricu, evo, baš ovog mališana sa zlatnom kosom i očima crnim kao ugalj. «To je najmanje što mogu učiniti», pomisli prijatelj te pažljivo uzme malog anđela da joj ga podari. Ali eto opet đavola crnog- u tren kako se fina keramička površina dotakne dlana sitne ženice, figurica se raspadne u bezbroj mikroskopskih dijelova, poput pahulja maslačka kada zapuše neumoljivi vjetar.
Žena nakesi lice kao kakav demon, te ga odalami takvom silinom za koju nitko razborit ne bi rekao da je posjeduje ovo slabašno tijelo. Vratit će se ponovno sutra, neka pripremi istog takvog kerubina; na njegovom pragu presudit će sebi sama britvom ako joj ne pomogne, a sada ide, jer njena je duša ranjena i osramoćena.
Cijele noći umjetnik je radio figuricu kojom će spasiti ženin život, no zbog prirode dugotrajna posla keramika ne biva dovršena kako spada, nedostajahu još sitni detalji u licu, nabori bijahu pregrubi i nedorađeni, a lice još nije poprimilo anđeosku bjelinu. Valjda ta ženica nije znalac te neće primijetiti, bilo bi čudno da je tako, jer osjećaj za finese stvar je godina i godina iskustva. Zapakira figuricu malog zlaćanog kerubina u kutijicu čiju je unutrašnjost obložio najfinijim baršunom i jastučićima od vate. Već rano izjutra zakuca žena na vrata. Ali ne bijaše zadovoljna, badave trud oko ljepote kada njeni kod kuće gladuju, iznutrice koje je upropastio trebale su dostajati za tjedan dana, no od svega- ništa. Uzme kutijicu bez zahvale i reče da bi tražila nešto novaca, barem da nahrani šepavog sina koji gladuje. Svota koju je navela uvelike prekoračivaše svotu koju je prijatelj imao kod kuće. Stoga joj predloži da već sutra podigne novac u banci, pošto je danas zaposlen, te da joj novac dadne već poslijepodne. Dat će joj odmah sve što ima kod sebe, a što će biti dovoljno za pristojan objed cijeloj obitelji. Ženica vrisne kao samim vragom prožeta, umrijet će ona i njen jadan sin zahvaljujući njemu. Neka otkaže sve poslove i smjesta ode u banku, večeras će se vratiti i sama sebi presuditi britvom pred njegovim pragom ako joj ne pomogne.
Ura u sobi otkucala je sedam puta kada ženica pokuca na vrata. Neka joj posluži kave, vrlo se loše osjeća, a novac će joj predati na odlasku, kao i cipele koje je nosio onog jutra na ulici, a ktomu, neka pripremi i novu figuricu, staru je razbio muž misleći da je soljenka. Kako kava bi poslužena đavo ne bi umoran niti u taj čas. Ženica srknuvši kavu skoči poput ranjene mačke i stane bjesomučno vriskati. Kava nije dovoljno zaslađena, beščutni stvore, njen organizam ne podnosi gorčinu njegovog otrova! Zatim dohvati žarač kraj kamina i stane razbijati sve što nađe oko sebe. Resko odjekivahu razbijene figurice na policama, te najzad htjedne udariti i njega. I ostao bi sigurno na mjestu mrtav kada bjesnila nestade potpuno neshvatljivo, u trenutku kao kada se usred mraka upali svjetlo spasa. Vratit će se sutra, uz kavu pripravljenu kako dolikuje njenom značaju on će njoj predati novih figurica, a i svota koju je prije tražila više neće biti dovoljna, porezi su veliki, a treba platiti i režije. I neka sve on pripravi, jer sama će sebi britvom presuditi pred njegovim pragom ako joj ne pomogne.
Prijatelj, slomljen i obliven suzama zatvori vrata za tom ženom…
Otežala tama i duhanski dim. Moj prijatelj gleda u prazno tražeći nešto sakriveno iza vidljivih stvari. Dioniz što se u obliku sjene nadvija nad našim glavama na svome tirsu pronosi ubodenu spoznaju, a čini mi se da njegova nevidljiva ruka u navratima dodaje vina u naše čaše spoznavanja. Pa, nazdravimo, prijatelju, in vino veritas. Ti spoznao si istinu, ugledao lice što bezizražajno sjedi u nedodirljivosti s onu stranu sveg dobra i zla. Čini mi se, da sjene što se lome na tvome licu koje poprima taj neizreciv izraz, potječu iz blagodatne boce ovog teškog seljačkog vina, boce, što se, eto ovdje na stolu između nas zrcali poput spoznaje obasjane svjetlošću koja ranjava mrak. Živjeli.
Granica biva sve tanjom
Taj vlak kojim putuješ beskrajem obzora vlastitoga svemira, ta sloboda što se gubi u mračnome ždrijelu mameći te sve naprijed, tragaoče, sve to kartu tvog neponovljivog postojanja čini sve skupljom i žednijom nove Krvi. Nikada nailazeći na i najneznatnije razumijevanje svojih suvremenika, ti postaješ samo još jedan (možda i jedini) prezreni samotnik dobrovoljno zarobljen u gustom labirintu svoga bitka, sa plamenom žudnje u srcu, sa neurastenijom otkucaja u grudima, ponekad i trunkom sreće na vršcima prstiju.
Kako da se živi ovdje dolje- pitaš se, i sabireš, uzdižeš i očajavaš: te visine koje žudiš svejednako tek mukom obavijaju bešumno ti pitanje- da li se preživjeti može taj pad- ali gledaj onaj endem navrh brijega! Ali konop je prekratak! Jao!
Na ponoćnoj postaji izgubljenih putnika nitko te ne više gleda, jer svi te znadu, pa i letimičan pogled u toj gustoj tmini prepliće mreže neponovljivog bratstva. Ali poći ćeš ponovno, posegnuti za novim zrakom ususret svjetlosti vlastitog otkupljenja koje snuješ, stremeći ne više sreći značenja izgubljenog u sjenama, već ludilu u očima kojeg iščitavaš mudrost svijeta.
Tako granica sna i života biva sve tanjom, i svaki novi dan iza neispavanih noći bliži je mudrosti tvog života, dočim suprotnosti koje si spojio prezren od sviju, one postaju tvoje ljubljeno dijete, svetinja tvog života i tvoje najljuće neizbježno prokletstvo.
***
Kavanom gdje filistri ispijaju kave
Pronio sam jedan san
Gust vjetar jednog kutka izdaleka
Odakle sam, s drugog kraja svijeta
Gdje je moja ljubav užagrena
Sa cvjetovima što cvatu
Tim cvjetovima što nikada ne prestaju cvasti
U tom oku, proljeću vječnom
U tom velikom bistrom oku
Gdje zrikavac pjeva svoju pjesmu
A tipkama klavira plešu prsti
Sneni prsti jednog slikara- genija
Clair de lune
I fauni
Ovčice čupave
I jedan moj brat iz davnina
Krotka mimoza stidljiva u vazi
Miris kuhana vina
Cigareta pokoja, radni stol
Glavobolje i filozofije
Fantastičan Krležin roman
Tiha pjesma
I slika jednog grada meni dragog
Gdje živim
Cjelog sebe pronio sam
I cijeli jedan nepoznat svijet
I sve čemu stremim
Tim mjestom koje nije moje mjesto
Tom kavanom
Za otvaranje crijeva
(...)
Stajala si na Kvatriću
u kaputu crnom i trošnom.
Sjaćeni golubovi skakutaše
loveć mrvice što si ih razastrla.
A ja sam prošao pored tebe
u tramvaju, vidjela me nisi.
Osjetih ljubav očiju tvojih
i toplinu ruke što pružala je.
I nagnuo sam se u prolazu
samo da te ne izgubim iz vidika.
Crni kaput, trošan kaput
upijao je pogled izgubljen.
Posvećujem tebi pjesmu ovu
jer ti i ja isti smo.
Posljednji ljudi na svijetu.
Uzjašimo Dioniza
Uzjašimo Dioniza, noćas,
djevojko moja,
pa u staklen dvorac krenimo
na karabuljni ples
gdje svjetla gore lagano
da ih opet mogu upaliti.
Gledat ćemo tamo plesače
koji ne lome kosti u plesu.
Ne dopusti prijevaru očiju
posuđenih i varljivih:
Golubova tih lažnih,
krilima orlovim kićenih,
ne uzimaj ozbiljno varke.
U pehar ti ulijevam optočen
rubinima vlastite duše
istinu čistu, djevojko!
A ti rumene osladi usne
nektarom krvi moje, vizijom
što kida papir oslikan-
labirintima izvještačenim, plitkim-
sa lica iz kojih ispadaju crvi
gmizavi i slabi.
A kad zatitra nota
koju plesači ne mogu čuti,
nađi me na mramoru sjajnom
u hali staklenoj toj.
Nektar sa usana tvojih-
lomit ćemo kosti u plesu-
Naše oči proroka-
pjan Dioniz u srcima-
Groteska lica ne razumije
vlastitu glupost i laži prozirne
(a znademo ih sve) -
Buja vino iz usana-
pogled ludila je istina! -
Lomit ćemo kosti u plesu -
lomit stakleni dvorac,
zagrljeni, srušeni -
izrezani krhotinama
razbijenih kumira -
Ne štedi dušu, već smo umrli-
djeca smo smrti, živi smo rođeni!
Tim više, o djevojko moja-
uzjašimo Dioniza-
još jednom mrimo rođeni!
Neuroza mizantropija
Oko mene
okupi se mnoštvo.
Mnoštvo lica,
mnoštvo neznanih i hladnih lica.
Ona ulaze pod moju kožu.
Ona izjedaju moje biće.
Izbacujem ih
grčevima očiju.
U sobi metamorfoza
Ulazim u sobu srebrna sjaja
Gdje Mjesec kroz prozore pruža svoje ruke
I uvlači svoje duge prste
U kose tvoje, slapove vatrene
Sjajne,
Razbacane po jastučnici satenskoj.
Kao da snatriš u otvoren prozor
I ne okrećeš se.
Blago klonuće flanela
(jer i vjetar bi znatiželjan)
Otkriva nježna ti leđa
Mirisna i bijela.
Gramofon sanjari
Nešto od Debbusyja.
Zvuk se komeška
Savijajuć zavjese teške.
Oh, djevojko,
Toliko mi značiš...
Poljupci tvoji konak su
Šetaču samotnjaku cipela besciljnih.
Ti prestrašena mačko-
Ti strastvena prezirateljice.
Ti jedina bojo
Gdje sniva umorno oko...
Oh, majko,
Tajanstvena tako...
Pogled tvoj se ne predaje.
I kada klone on se okreće sa zrnima nade odnekuda.
Ti, tragaču u blatu...
Tvoje oko toplo...
Bisere tvoje
Samo budala može povrijediti.
Oh, starice,
Ti mrtva starice...
Došao sam ugasiti svijeću.
Ruka će mjesečeva
U tišini iznijeti tvoju dušu
Pripojivši je anđelima
Što bez tebe nepotpuni bijahu.
Sklonit ću ručicu sa ploče,
Legnut kraj Tebe, ljubavi.
Oh,
Dopusti da Te snubim-
Dopusti mi da jecam.
Prigrli me nježno
Jer došao sam da me zagrliš.
Orgazam bola
(Petru Panku)
Istina teče poput krvi razrezana tijela
oštra poput stakla klizi preko čela
preko prsa preko vena
u osoju kaotičnih grana
pod zvijezdama
pred grčom očiju prestrašenih od ogledala
neslomljivog odvažnijeg od hrabrosti
pjanog kao slatko vino bez šećera
Vino uzavire u boci tijela
boca puca sok se zreo prolijeva
u neminovnosti bola otvorenih rana
u neminovnosti bola silovanog
do orgazma
u neminovnosti bola
nabijenog
na kurac
Obrisi riječima, i neke misli
1
Svaka riječ otežala dubinama značenja tvojih rana, ispisana krvlju užagrenom dok i zidovi drhtahu tvojom strašću gdje si klečao, najzad sva zagonetna metaforika tvog nikada dorečenog (nedorecivog) bitka, utoliko je prezrenija koliko krvi iziskivaše. Istina jednog čovjeka samo istinskoj braći stremi, time ti dokazujem da onaj tko te ljubi i život svoj za tebe bi dao (njegova slika je u tvome oku), dočim prezir gluhonijemih drugu pobjedu ti kuje:
Naime- ti jesi
2
Iskazati ono neizrecivo, zaustaviti lepet krila u najvišoj atomskoj točci: sva tvoja stremljenja i sve bjesomučne muke na rubu pameti, taj melodični pritisak krvi u venama tek ljudskim i pretankim- sve to najzad proći će bez i najmanjeg sluha svih ovih silnih ušiju, kao vrisak jednog šapta što gori tamo gore u planinama, razapet mukama vlastite strasti, nikad viđenog iako najbližeg sunčevu sjaju.
3
Ali zapamti što ću ti reći: sjaj ponad vrha tvoga brijega ipak ostaje, on tebe zna s onu stranu ogledala pred kojim čezneš, njegov izdisaj tvoj je udisaj, vi dišete naizmjence; tvoju težinu i iznenađenost, tvoje pokušaje i neizrecive slutnje grozničavog srca on itekako zna, kao što i ti naslučuješ njega; sjeme on je ubacio u zjenu ti bistrog oka, baš kao što majka toplinom svoje ruke gladi kosu jedinog voljenog djeteta, kojemu podari život, koje joj uzvraća životom.
4.
To drugo biće simetrije ogledala, jedino ono je važno, jedino ono je najzad ikada bilo važno; njegova tajna kojoj žudiš, skrovitost praiskonske nedokučivosti, povijest koja izgovara sebe, povijest
izvan povijesti svijeta unutar svijeta, kristal rasplinut opisom, tanka, nikad pređena linija dokučivosti, sjaj koji jedini može opravdati sebe, vječna tajna kao tragovi u vodi, atom vremena jedne vječnosti, samo to je najzad važno, samo ti si najzad važan, te dimenzije toliko raznolike a najzad jedan ti...
5
Najzad eto smisla pisanja. On je u traganju, on je samo razigrani pokušaj, jedan nedovršen potez, obris riječima, kusanje granica mogućnosti, eterija osebujne logike bez zakona, smisao nikada prema posljedicama, jedan grč, tisuću snova jednog sna, ljepota noćne more gdje vampiri plešu pod predivnim sjajem Mjeseca, jedan vrisak samozatajnosti, jedno predimenzionirano ludilo, odvažnost, trebanje proizašlo iz slobode, jedan patos distancije kako to zbori Učitelj, te najzad jedan smijeh koji nije toliko važan u cijeloj ovoj priči, smijeh prema onima koji zbore za tuđe uši, a da nisu poslušali dubine…
.
Obrisi Riječima
andrej dominko
2005.
